da, nazalost...

sto je najgore, a na najloshije stavari zaboravim, i onda kad neshto krene loshe, sjetim se svega toga, i koliko se tad sjebem, pa to je bruka... cvcv

Trenutci kada ne zelim da mislim niti postojim za mene ne postoje. Postoje samo oni trenutci kada previse mislim, pa pocinjem da shvatam besmisao. Besmisao je najveci strah covjeka, njegova je priroda da neprekidno opravdava svoje postojanje, a ako on sam dovodi to postojanje u pitanje, u njemu se javlja strah. Tu je cvor, jer ja mogu da shvatim mrznju samo ako mrzim, a besmisao uklanja osjecanja, pa time i mrznju. Covjek koji shvata besmisao nema osjecanja, a ipak moze da mrzi samo svoje postojanje, jer ono nema ni znacenje ni svrhu. Ovo osjecanje kod mene traje samo tren, no u tom trenutku ja istovremeno osjecam mrznju, tugu, bol, i samocu, a opet tada ne osjecam nista. Cudan osjecaj... Poput sna, ne zelis da sanjas tamu, no ipak zelis da gledas u svjetlost koja izvire iz njene dubine. Shvatiti mrznju i shvatiti ljubav, moguce je... No to shvatanje traje samo jedan kratak trenutak, a onda iznova pada u zaborav. Neprekidno zelis da se vratis ovom shvatanju, no ipak zelis i da pobjegnes od njega...

ponekad samo 1000 sitnica koje se skupe....